22.02.18.

"The supreme reality of our time is the vulnerability of our planet…      
John F. Kennedy (1917-1963) 
 
Jeste li ikada zagrlili drvo, šapnuli mu vaše tajne, osjetili njegovu čistu energiju i otkrili da ima osjećaje, baš kao i mi? Ili ste još kao dijete (a možda još i danas) sjedili na vrhu vaše omiljene voćke i uživali u slatkim plodovima, u tišini i potpunoj, mirnoj sreći?
Prečesto zaboravljamo da ljudski rod nije jedini (najvažniji) na ovoj planeti, a još češće da drveće bez nas može preživjeti, dok mi bez njih ne!

Koliko se samo ruši stabala kako bismo imali peteroslojni toaletni papir i mirisne papirnate maramice, koliko tek napola isprintanog papira završi u smeću i koliko se svakodnevno štampa novina, reklama i letaka koje, i bez da ih pogledamo, ljutito bacamo iz naših poštanskih sandučića… Papirnate čaše, ubrusi, ukrasi, cigaretni papir - drvo za drvom pada pod neutaživom pilom.
 
Kisele kiše, deforestacija tropskih džungli, suluda gradnja čak u tvojoj ulici, gdje možda više nema niti jednog zelenog komadića, betoniranje parkova i šuma - sve to ostavlja neizbrisiv trag. U tvojem životu, a još više u životu tvoje djece. No uvijek se tješimo i nekako uvjeravamo da 'mi nismo krivi', jer ne rušimo MI, nismo mi oni koji truju ili spaljuju stabla oko nas... A prevaljujemo kilometre našim automobilima, sve češće i sve dalje letimo avionima, koristimo litre i litre otrovnih kemijskih preparata (omekšivače, deterdžente…), uživamo u pretjeranoj kupnji i gomilanju nepotrebnih stvari, ne da nam se ubaciti platnenu vrećicu u torbu pa bez razmišljanja prihvaćamo desetke plastičnih tjedno, nesmotreno bacamo u smeće i ono za što postoje posebni kontejneri jer smo jednostavno prelijeni odšetati koju ulicu dalje.
 
Najgore od svega - ravnodušni smo. Ne ustajemo u obranu kada se zbog novog parkirnog mjesta sruši stogodišnja platana, ili kad na Božić na ulicama ostane more neprodanih, mrtvih borova.
 
A jedino MI SAMI možemo nešto učiniti.
 
Možemo početi jedino od samih sebe i zaista nešto promijeniti. Možda samo par naših životnih navika, dovoljnih da barem malo postanemo svjesniji da možemo pomoći našoj braći, zelenim čuvarima našeg zdravlja i prekrasnim, čistim bićima koja mole za pomoć.
 
Zagrlite drvo, donesite mu komadić kruha, otvorite srce i osluhnite - u tom toplom, prijateljskom zagrljaju začut ćete tužan vapaj: "ZAUSTAVITE SE, ILI ĆE BITI PREKASNO!”
 

Newsletter

možda te zanima:

pročitaj više